Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja 2007.

NARODNO POZORIŠTE U BEOGRADU
Scena „Raša Plaović“
Ivo Brešan
PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONjA
Režija: Želimir Orešković
Dramaturg: Zoran Raičević
Scenograf: Boris Maksimović
Kostimograf: Marina Vukasović–Medenica
Kompozitor: Mihailo Blam
Scenski govor: Ljiljana Mrkić–Popović
Scenski pokret: Ivica Klemenc
Korepetitor: Mirjana Drobac
Organizator: Nemanja Ralić
Inspicijent: Saša Tanasković
Sufler: Gordana Perovski
Lica:
Mate Bukarica, rečeni Bukara, upravitelj zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije, u ulozi kralja Klaudija: Miodrag Krivokapić
Mile Puljiza, rečeni Puljo, predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog Fronta u ulozi Polonija: Branko Vidaković
Anđa, njegova kćer u ulozi Ofelije: Marija Vicković
Mara Miš, rečena Majkača, seoska krčmarica, u ulozi Kraljice Gertrude: Nela Mihajlović
Mačak, predsjednik Upravnog odbora zadruge, u ulozi Laerta: Mihailo Lađevac
Joco Škokić, rečeni Škoko, seoski momak u ulozi kraljevića Hamleta: Branislav Tomašević
Andre Škunca, seoski učitelj, kao režiser predstave: Predrag Ejdus
Šimurina, komentator i tumač predstave: Marko Nikolić
Ostali seljaci i seljanke iz Donje Mrduše: Gorjana Janjić, Ognjanka Ognjanović, Srboljub Milin, Mida Stevanović, Slaviša Čurović,
Uroš Urošević, Zoran Maksić, Bojan Serafimović, Đorđe Usanović*,
Aleksandar Danojlić*

Dizajner svetla: Nait Ilijazi
Majstor maske: Dragoljub Jeremić
Majstor pozornice: Dimitrije Radinović
Majstor tona: Uglješa Radonjić

Kostim i dekor izrađeni u radionicama Narodnog pozorišta
* Članovi Akademskog kultrurno-umetničkog društva Lola

Odlomak iz intevrjua „Lopovi smo kao i svi drugi“, koji je sa Ivom Brešanom vodila Adriana Piteša, objavljenog u zagrebačkom „Jutarnjem listu“, 7. septembra 2005)

Prozaik i dramatičar Ivo Brešan (...) je autor nekih od najizvođenijih hrvatskih drama, uključujući i slavnu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, te niza filmskih i televizijskih scenarija. No u posljednje vrijeme „mladi i perspektivan autor“ kako ga je jednom prilikom nazvao Pavao Pavličić posvetio se pisanju romana. U biblioteci „Premijera“ Jutarnjeg lista nedavno je objavljen njegov najnoviji roman Tri života Tonija Longina.

Premda slovite za našeg najvećeg živućeg dramatičara, već nekoliko godina ne pišete drame nego ste se posvetili romanima. Zašto?
Nije se radilo o radikalnom rezu, jer sam romane pisao i kad sam bio dramski pisac. Istina je da sam u jednom trenutku prestao pisati drame. Naime, sa dramaturgijom kakva je moja ne uklapam se u suvremene trendove kakvi trenutno prevladavaju u teatru u kojem općenito sve manje ima dramske književnosti. Danas se predstave ponekad rade čak i bez teksta, glumci improviziraju, a ako je pak riječ o klasičnom dramskom djelu to se toliko izokrene da ga ni autor više ne bi prepoznao. Kad se pak u kazalištu poseže za književnosti poseže se za prozom, primjerice dramatizira se roman. I onda sam se zapitao ima li smisla pisati drame i trošiti ideje, ako ih nitko neće čitati, a još manje igrati. Najbolje se vratiti prozi sa kojom sam i počeo. Drugi razlog su i moje godine. Dramu je vrlo zahtjevno pisati, a i svojim sredstvima izražavanja vrlo je ograničena jer osim dijaloga i didaskalija nema drugih sredstava. A mora se reći isto što i romanom.
Pogotovo što ja kako sam stariji, sve sam skloniji razmišljanju, filozofiji, što proza tolerira, a drama ne. Ako vam lica u predstavi počnu filozofirati, onda je gotovo, predstava je propala. Svi moji romani, pogotovo romani koje sam pisao u posljednjih nekoliko godina, nose filozofsku misao kao podlogu radnje. Imale su je i drame, no ovdje je to daleko otvorenije i izraženije. Svakako nisam napravio oproštaj sa dramom, ali 23 drame su iza mene, što je dosta za jedan život.

Nedostaje li vam to što više nemate neposredan uvid u reakciju ljudi na ono što radite, što ste mogli kad su drame bile u pitanju?
Reakcije ljudi su vrlo relativne. Tijekom godina sam naučio da ljudi nerijetko plješću na predstavi, a poslije kažu da je to pizdarija. Vidio sam to kod niza pisaca. Stoga nikad ne znam, kad ljudi dolaze čestitati nakon predstave, rade li to iskreno ili samo iz konvencije. Doduše ne sazna se to ni kod kritika, jer i kritičari su ljudi koji imaju različite ukuse, sviđanja, razmišljanje... Tako se ni Hamlet u Mrduši Donjoj nije svima svidio, ali ne zbog političke komponente.

Humor je bio vaš prepoznatljivi znak. Ostavili ste se drame, ali zašto ste se, ako je suditi po romanima, ostavili i humora?
Humor sam oduvijek shvaćao na poseban način. Cilj mi nikad nije bio samo nasmijati ljude nego ih natjerati na razmišljanje, natjerati ih da se smijehom oslobode. Kad su ljudi išli gledati Hamleta u Mrduši Donjoj oni su se smijali, ali ne samo zbog komičnih situacija nego zato što su slušali rečenice koje se nisu govorile na ulici, nije ih se smjelo govoriti. Ako tog elementa nema, humor se svodi na površni vic. Naša trenutna stvarnost ne pruža materijala za takvu vrstu humora. Mogu se ismijavati pojave, pojedinci, ali to ne izlazi iz okvira dnevne satire i vica, što mene ne zanima. (...)

PRIMITIVIZAM JE OSOBINA CJELOKUPNOG BALKANA

(Odlomak iz intevrjua koji je sa Željkom Oreškovićem vodio Mikojan Bezbradica, objavljenog u „Pozorišnim novinama“, br. 11, novembar 2006)

(...)
Inscenaciju ovog komada, i to veoma uspešnu, uradili ste prvi put sredinom sedamdesetih godina u Novom Sadu. Šta je bilo presudno da mu se, posle pauze od tri decenije, još jednom rediteljski vratite?
To je provjereni, skoro klasični tekst hrvatske književnosti, koji je igran i po svijetu. On ima svoj pedigre, a i dalje je vrlo aktualan. Ja sam ljudima iz sadašnje uprave Narodnog pozorišta, kada su odlučili da tijekom sezone 2006/2007. igraju jedan hrvatski komad, donosio i nudio i neke druge hrvatske tekstove, međutim, oni su zaključili da im ni jedan od njih ne bi sasvim „sjeo“ na repertoar, pa smo se odlučili za Hamleta u Mrduši Donjoj. I zaista, čitanje tog teksta danas, isto je tako aktualno kao što je bilo 1971. godine, kada je prvi put postavljen na scenu. Nije, možda, danas društveno tako aktuelan kao onda kada se pojavio, kada su osjetili da je to bila prava bomba koja je podmetnuta pod komunistički režim u Jugoslaviji, ali u svakom slučaju u tom tekstu i danas postoji, hajde smijem reći, jedna parabola: gađa se negdje visoko, a pogodi nas nisko. Dakle, ima smisla raditi ga ponovo, ali na način gdje ništa neće biti ni prepravljeno, niti osavremljeno.

Tu vašu prvu postavku, u okviru scenografije, između ostalog, „krasila” je i slika Josipa Broza Tita, predsednika naše tadašnje zajedničke države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije...Mi smo tu predstavu radili u jednoj dvorani, na staroj sceni Srpskog narodnog pozorišta, koja je bila napravljena kao Dom kulture. Pošto smo je igrali na samom proscenijumu, tamo gdje se nalazi orkestar, morali smo to pokriti daskama. No, u sceni sa kolom, gdje je bilo dosta ljudi, daske su vibrirale, tako da je počelo sve da podrhtava. Pošto to kolo simbolizira nekakav vrhunac primitivizma koji guši sve nas, u nekom trenutku, ja sam nagovorio jednog dekoratera da izvuče ekser i, naravno, Titova slika je u istom momentu pala na pod. To je bilo na pretpremijeri. Već narednog dana, na premijeri, tamo je stajala milicija. Oni su to obezbjeđivali, a slika je, naravno, ostala i nikada više nije padala.

Koliko danas, sa ove distance, ima simbolike u svemu tome?Slika druga Tita je pala, ali je pala na jedan vrlo ružan način. Ona je pala tako da je izazvala puno velikih ljudskih nevolja. Jugoslavija se, možda, mogla rastaviti kao što su se rastavile Češka i Slovačka, na jedan potpuno drugačiji način. Međutim, pad te slike je kod nas izazvao velike potrese i mislim da je način na koji je rasturena Jugoslavija – sadržan u poruci ovog komada. Naime, jedan lik iz drame kaže da je princip života: „U se, na se i poda se”. Dakle, taj užasni primitivizam koji je sadržan u te tri replike je, nažalost, osobina ovog kraja.

 Kojeg kraja?
Balkanskog, cjelokupnog Balkana. Ja Jugoslaviju još uvijek gledam kao nekakvu cjelinu. Nažalost, na ovim prostorima, bilo koja ideologija da je došla, ona je preuzela najprimitivnije osobine. Tamo, na kraju, ima jedno kolo, skoro antologijsko, pjeva se u desetercu. Tu su samo negativni glagoli: poloči, poseri, popišaj... Jedna potpuna destrukcija glagolima. Na ovim prostorima, naša želja je da stvarno sve destruiramo. Pa onda, i ono što bi se moglo na normalan način demontirati, mi to radimo destrukcijom. Jer, kako god mi to željeli ili htjeli, Jugoslavija je ipak bila nekakav civilizacijski nivo koji je ’91. godine drastično narušen. Mi ćemo sada sigurno potrošiti još neko vrijeme da uspostavimo taj civilizacijski nivo. I mislim da se i tu pronalazi ta Brešanova parabola – što ni danas ne možemo u sebi prepoznati tu destrukciju.
Brešan na veoma mudar i duhovit način ulazi u dijalog s kanonom zapadnog pozorišta i najznačajnijom tragedijom osvete – Hamletom Vilijama Šekspira, a sa druge strane, pun je neskrivenih aluzija na dnevnu politiku, prošaranu crnim humorom i jetkom satirom. Već ste na neki način pomenuli da je prazivođenje Hamleta u selu Mrduša Donja, koje je bilo održano 19. aprila 1971. godine u zagrebačkom ITD-u, izazvalo pravi šok u tadašnjem socijalističkom društvu. Koji su to elementi koji danas, tri i po decenije kasnije, u vreme tranzicije, mogu i jednog srpskog gledaoca da „pomere” iz stolice?
Prije svega mislim na primitivizam koji, nažalost, uvijek dođe do riječi. Ovaj sloj civilizacije na nama je dosta tanak i kad god može, primitivizam probije te okvire. Onda se, na nesreću, dešavaju vrlo tragični događaji, koji nisu svi morali da budu tragični. U ovim posljednjim događajima niko nije ostvario svoje ciljeve, a svi smo platili užasnu cijenu ni za šta.

Mislite na rat koji se desio na prostorima bivše Jugoslavije?Da. Ni jedna strana nije svoje optimalne ciljeve postigla, ali štete su bile optimalne. I na jednoj i na drugoj strani, i to najveće moguće. 
Zahvaljujući tome što predstavlja univerzalnu metaforu primitivizma, gluposti i ograničenosti jednog totalitarnog društvenog sistema, ovaj komad je imao i odličnu prođu u mnogim zemljama koje su se nalazile sa druge strane „gvozdene zavese”.

Mogu li te i takve „globalne metafore” i danas, posle pada Berlinskog zida i svega onoga što se dogodilo kasnije, da budu prepoznatljive?
Svakako. Ova predstava je imanentno smiješna. Igra se i na Zapadu, iako tamo nisu tako fleksibilni na naše političke metafore. Pazite, neki seljaci hoće napraviti Hamleta. Ali, to je za njih preveliki zalogaj. Oni su smiješni kako pojednostavljuju Hamleta. To je iskonski smiješno. Ovo bi mogla biti i komedija del arte. Znate, neko nešto malo hoće zamjeniti za veliko. Ovaj što dolikuje Jupitru, ne dolikuje volu. To je na tom principu, a to je iskonski smiješno. Međutim, na kraju ima i jedan obrat, pošto se paralelna priča Hamleta dešava i u Mrduši Donjoj, a koji dobije tragične dimenzije.

Brešan je i napisao da je to tragična groteska?Točno. On je vidio u tome tragičnost, ali dugo vremena taj komad ide kao komedija. On je stvarno neizmjerno smiješan i vjerojatno ćemo tu smiješnost dobiti i na sceni.
Mnogi ljudi iz sveta pozorišta, izražavajući se sportskom terminologijom, rekli su da vaša kast lista prvotimaca predstavlja pravi glumački „drim tim”, jer u svom sastavu ima Mariju Vicković, Nelu Mihailović i Baneta Tomaševića kao mlade, potom Vladana Gajovića i Branka Vidakovića kao srednje, te Miodraga Krivokapića, Predraga Ejdusa i Marka Nikolića kao starije pripadnike glumačke garde...
Ja sam dvadeset godina bio Beograđanin, pa zahvaljujući tome vrlo dobro poznajem rad Pece Ejdusa, Marka Nikolića i Baneta Vidakovića, a Brika Krivokapića znam još iz Zagreba. Arhitekturu ovog komada drži osam likova, a ja sam, recimo, za četvoricu ili petoricu glumaca lično insistirao da radim sa njima, dok su mi ove druge preporučili. Vidim da su i oni vaša medijska lica. Sad sam u prilici da gledam predstave Narodnog pozorišta i stvarno sam se uvjerio u veliki izbor vrlo dobrih glumaca. Da sam, možda, napravio i neku drugu podjelu, siguran sam da bi i ona bila vrhunska.

U poslednjih nekoliko godina (što je u periodu kada je Hamlet u selu Mrduša Donja pisan izgledalo skoro nezamislivo, a opet, da li je baš tako?), dešava se da se neki dramski tekstovi, knjige, filmovi... „prevode” sa srpskog na hrvatski jezik i obrnuto. Vi niste pribegli tom „trendu” razdvajanja dva veoma bliska i srodna jezika, već ste odlučili da Brešanov komad postavite u njegovoj izvornoj jezičkoj varijanti?To je vrlo komplicirano pitanje, a ja nisam lingvista, premda sam svršio jedan lingvistički fakultet u Zagrebu... Gledajte, političkom odlukom polovinom 19. stoljeća, takozvanim Bečkim dogovorom 1850. godine, postignuto je da se ta dva jezika spajaju. Posljednjih 150 godina je postojala tendencija da taj govor postane zajednički. Međutim, on nije postao zajednički. Taj govor se sada, evo, opet razdvaja, ali dobar dio pučanstva to razumije. Gospodin Brešan je ovdje našao jedan divan idiom Dalmatinske zagore. On je štokavski, sa ikavskim izgovorom, ali to je isti način izgovora kao što postoji i u srpskom jeziku. Tu nema drukčije izgovorenih vokala, tako da je vrlo blizak i srpskom jeziku. To se može razumijeti. Tu je prisutan jedan neobičan, rustikalni način govora. Čim taj govor dođe na scenu, vi znate da je to nekakav oblik primitivizma. Da smo ga pokušali transponirati, morali bismo to uraditi tako da to bude nekakav, ne znam, vlasotinački jezik, ili nekakav srpski način govora koji bi apsolutno odmah morao dati do znanja da je to nešto što je daleko od centra i da je vrlo ruralno. No, nisam to htio, jer je ovo vrlo razumljivo. Znam za slučaj da su u Hrvatskoj, zbog nekakvih političkih razloga, počeli titlati srpske filmove. Svega jedan je takav bio i ta njihova odluka izazvala je ogroman smijeh u publici. Prestali su to raditi.

Brešanov komad je duboko uronjen u davno prošlo vreme rigidnih i neumoljivo čvrstih stavova i dogmi. Može li promena društvenog sistema da znači i promenu mentalnog sklopa?
Nažalost, promjena nije promjenila mentalni sklop. Znate, bojim se da politika svoje kadrove regrutira od najgorih mogućih ljudi koji postoje na ovim prostorima, kao i da se u nju uopće ne upuštaju ljudi od ugleda i mišljenja. Politika ima tu nekakvu sklonost da regrutira baš najgore kadrove među sobom. Pazite, o politici još od Aristotela postoji visoko mišljenje, ali politika koja se u ovih posljednjih 100 ili 150 godina na ovim prostorima desila, to je demantirala. To nisu bili najbolji ljudi koji su odlučivali o vitalnim stvarima ovih naroda...

Što znači da su Bukara i njegovo društvo, nažalost, i dalje naši savremenici?Točno.

Koliko umetnost i sami umetnici imaju moć da se suprostave svemu tome?Niko od glumaca ili nas ljudi od umjetnosti nije uspio to spriječiti. Svi umjetnici koji su se uključili u politiku, sebe su kompromitirali. Nažalost, umjetnost je valjda nešto što je inkompatibilno sa politikom. Svaki umjetnik, na koncu, iz politike izađe zamazan, ubrljan... Nije sretna kombinacija umjetnosti i politike. Imali smo, u umjetnosti, velike pretenzije da ćemo nešto promijeniti. Ništa nismo promijenili, a nećemo ni moći.

Zvučite veoma pesimistično?Umjetnike nitko ne sluša. Njih se često okrivljuje da su za nešto krivi, a njihov utjecaj se pokazao kao vrlo mali. Jer, da su slušali nekave umjetnike i pametne ljude, očigledno da do ovih stvari ne bi došlo. Znate, ima stara poslovica koja kaže: „Kad grme topovi, zaćute muze”. To je točno. Kad topovi zagrme, onda muze stvarno zašute...