четвртак, 17. април 2014.

Hajduci - 2013

Branislav Nušić
Hajduci
Dadov, Beograd

 Premijera: 26.11.2013.

Adaptacija i režija: Darijan Mihajlović
Scenograf: Aleksandar Denić
Kostimograf: Dragica Lauševića
Kompozitor: Marko Marić 
Saradnik na adaptaciji: Tamara Jovanović
Organizator: Nevena Vučković
Asistent scenografa: Milica Stanković
Vizuelni identitet predstave: Marija Jevtić


Uloge:
Marko Živić
Lena Bogdanović
Miloš Samolov
Svetislav Goncić
Željko Maksimović
Muzičari:
Marko Marić
Nikola Ulemek
 







Reč reditelja
Već neko vreme, za istoriju kratko, kada se pomene Nušić i njegov komediografski opus pomislimo na ministarku, ožalošćenu porodicu, narodnog poslanika i ostale likove sveže ustanovljenog građanskog staleža države Srbije. Od samostalnosti Srbije stečene na Berlinskom kongresu stidljivo se razvija malograđanština, taj preko potrebni sastojak razvoja svakog društvenog sistema. Tako polako nastaju malograđani ili ekonomski niži srednji sloj, nastaju prvi izdanci proletera ili prve generacije industrijskih radnika. Srbija počinje da se vezuje uz veliki evropski brod. Srbija, naravno, danas nema treću generaciju industrijskih radnika, tako da nema ni klasičan proletarijat, ali se srednji stalež u onoj mladoj Srbiji još nekako i napravio. A onda, kada su počele da padaju bombe u Srbiji, taj se srednji stalež desetkovao u prvom i da bi onda u drugom ratu bio skoro sasvim uništen. Naša priča odnosi se na te ljude, na izmišljeno vreme posle tih ratova i velikih resetovanja Srbije. Šta je bilo posle sa gospođom ministarkom? Dali je preživela narodne sudove? Da li je kao i Žanka Stokić bila spakovana na jednu volovsku zapregu i izbačena na ulicu? Šta je bilo sa narodnim poslanikom? Da li je i on mogao da zadrži javno političko opredeljenje? Šta je bilo sa onima koji su pobegli, otišli i zašto Srbija u poslednjih stotinu godina započinje tri puta ispočetka da gradi svoj društveni sistem?
Kako je nekada izgledala škola, šta su učili ondašnji Srbi, o čemu su sanjali, šta je za njih bio napredak? Da li su bili bolji od nas danas? To je vreme kapetana Miše, Paje Bunde, gospodina Đoke Pavlovića, Gige Geršića, Fotije Iličića, Stevana Sremca, Lazar Komarčević,
Mileta Krpe, Rasinskog, Danice Marković, Mage Magazinović i naravno, vreme Ben Akibe. Nekako je to vreme, vreme velikana. Koliko god da se smejemo danas Nušićevim likovima, to znači samo da su mane ostale iste, a da li su nam i vrline ostale iste? Taj naš belle epoque je nestao nekako brutalno, naprasno, o tome i u predstavi inspirisano Nušićem, knjigom „Hajduci“ i njegovom autobiografijom.












Нема коментара:

Постави коментар