субота, 15. децембар 2018.

Golubačka tvrđava


    

     Srednjovekovno utvrđenje u Golupcu podignuto je početkom XIV veka kao važno uporište za odbranu granice i pograničnih oblasti. Položaj na ulazu u Đerdapsku klisuru, na strmim liticama Ridana, bilo je za to najpodesnije. Najvišim delovima utvrđenja gotovo da je nemoguće prići. a stenoviti teren je onemogućavao potkopavanja bedema i kula. Jedini pristup tvrđavi je sa zapada, pa su svi elementi odbrane istureni ka toj strani. 

 
      Tvrđava je prvobitno građena za odbranu hladnim oružjem, što se ogleda u visokim četvorougaonim kulama i masivnim bedemima sa zupcima i strelnicama. Pronalazak baruta i razvoj ratne tehnike uslovili su naknadno utvrđivanje Golupca, obziđivanje četvorougaonih kula i izgradnju topovske kule na obali Dunava.

 

     U planu utvrđenja jasno se uočavaju dve celine - unutrašnje i spoljno utvrđenje, čije se kule i bedemi lepezasto spuštaju od najviše tačke na kojoj je donžon, sve do obale Dunava. Ispred najnižeg dela utvrđenja je vodeni rov preko koga se mostom stizalo do kapije. Kapija je, na žalost, uništena probijanjem bedema i savremenog puta kroz tvrđavu. Gornji prostor unutrašnjeg utvrđenja sa donžonom i tri kule predstavlja zasebnu fortifikacionu celinu. U njemu su očuvani ostaci jedne veće stambene građevine uz glavnu kulu - donžon, zatim žitnice i verovatno cisterne.


      U donjoj četvorougaonoj kuli, na prvoj etaži, nalazila se kapela. Pretpostavlja se da je ovaj utvrđeni kompleks najstariji deo golubačkih fortifikacija. Spoljno, ili prednje utvrđenje izdvaja se svojom veličinom i ono je bilo takođe podeljeno na dve celine. U priobalnom prostoru nalazilo se pristanište . Tu je bilo više građevina, o čemu danas svedoče preostali, ali nedovoljno istraženi tragovi. U poslenjoj etapi, radi zaštite pristaništa bila je izgrađena jedna poligonalna topovska kula.


     U septembru 2014. godine počela je restauracija utvrđenja. Posle godinu i po od početka radova probijen je tunel na novoj zaobilaznici kod Golubačke tvrđave. Posle više od 80 godina saobraćaja starom trasom, u aprilu 2016. je otvoren novi tunel koji vodi kroz brdo na kojem se nalazi utvrđenje. Na fotografiji ispod se vidi stari put koji vodi kroz Golubački grad.



     Čitav projekat rekonstrukcije, konzervacije utvrđenja, izgradnje apartmanskog naselja, pa amfiteatra sa 300 sedišta, unutar zidina, prijemnog centra, muzejskog, galerijskog i prostora za odmor... procenjeno je da će koštati oko 6 mil EUR. Sve projektovano moglo bi da se završi za tri godine, najmanje. 


     Tada bi, osim sa Dunava, Stari golubački grad mogao da se doživi i izbliza, a turistima bi bilo omogućeno raznovrsno osveženje, osmišljeni kulturni programi, pa čak i noćenje u restauriranom ambijentu od pre sedam vekova (računa se da je Stari grad nastao u drugoj polovini 13. i početkom 14. veka). Takođe, u sadašnjim tunelima Đerdapske magistrale biće posebno uređeni restorani i kafići, sa jelima i pićima po recepturama iz davnih vremena.
 


понедељак, 10. децембар 2018.

Tvrđava u Ramu


Ramska tvrđava se nalazi u istoimenom selu, smeštenom na obali Dunava, između Kostolca i Velikog Gradišta, nedaleko od antičkog utvrđenja Lederata. Tvrđavu Ram su sagradili Turci 1483. godine da bi osnažili odbranu granice između Smedereva i Golupca od ugarskih upada. 

Stratešku važnost ovo utvrđenje je imalo samo do 1521. godine, kada su se proširile granice turske imperije na sever, pa je ono izgubilo svoj značaj kao pogranična tvrđava. Tokom XVlll stoleća, u austro - turskim ratovima, ono je ponovo bilo strateški značajno uporište, a zatim je život u njemu lagano zamirao, sve do prve polovine XIX veka, kada su ga Turci napustili.


Ram je izrazito vojničko utvrđenje, sagrađeno u vreme pune primene vatrenog oružja i nosi odlike artiljerijske tvrđave. I pored toga u njemu se prepoznaju oblici starijih fortifikacija. Trvđava je nepravilne petostrane osnove sa kulama na uglovima. Kule su različitog oblika, ali su istovetne po ukupnom odbrambenom i arhitektonskom rešenju. Imaju prizemlje, dva sprata i platformu oivičenu zupcima.

 Na svakom spratu nalaze se po tri zasvedene topovske niše i jedno zidano ložište. Svojom veličinom i izgledom izdvaja se ulazna kula. koja ima tri sprata i dve platforme sa zupcima. Kule povezuju bedemi u kojima se nalazi po jedan topovski otvor. Na bedeme se izlazilo zidanim stepeništem, odakle se moglo ući u kule. Oko tvrđave je postojao i niži spoljni bedem sa skrivenim putem, kao i rov, preko koga se mostom stupalo do kapije.


Tvrđava u Ramu predstavlja jedan od najranijih primera ranoartiljerijskih utvrđenja u Srbiji. Po načinu građenja ona se bitno ne razlikuje od starijih ostvarenja vojne arhitekture, a spoljnom obradom zidova odslikava vizantijske tradicije. Glavnu inovaciju predstavljaju posebno građeni topovski otvori raspoređeni u okviru bedema i kula, koji ukazuju na aktivnu primenu artiljerije u sistemu odbrane.


U razdoblju turske vlasti oko tvrđave se razvilo civilno naselje, o čemu danas svedoče ostaci jednog amama i karavansaraja . Iako je relativno dobro očuvana, tvrđava u Ramu je i zložena tihom propadanju u očekivanju otpočinjanja konzervatorskih radova.




Sredinom novembra 2018. godine završena je četvrta faza arheoloških istraživanja i druga faza obnove tvrđave Ram, koja se nalazi na obali Dunava, nedaleko od Velikog Gradišta. Radove na obnovi Ramske tvrđave izvodila je turska firma ABMA Restaurasion uz konzervatorski nadzor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Smederevo, a finansijska sredstva obezbedila je Turska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (TIKA). Ovogodišnja sezona istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova trajala je devet meseci, uz angažovanje velikog broja stručnjaka, majstora i fizičkih radnika iz Republike Srbije i Republike Turske.


Dopisano 27.7.2019.
Završetak radova - Jul 2019. godine




недеља, 2. децембар 2018.

Zlatibor

Zlatibor je planina u zapadnoj Srbiji koja se prostire na površini od oko 1000 km2, dugačka је 30 km, а široka i do 15 km. Najviši vrh Zlatibora je Tornik sa 1496 m visine. Južna i istočna granica Zlatibora su prirodne i čine je reke Uvac i Veliki Rzav. Na zapadu se Zlatibor graniči sa Bosnom, na severu sa Mokrom Gorom. Preko njega prelaze mnogi značajni magistralni putevi i pruge, među kojima je i pruga Beograd-Bar. Najbliži veći grad je Užice.









U srednjem veku, ovaj kraj se nalazio u okviru župe Rujno, administrativne oblasti Raške, pa je i cijeli Zlatibor nosio takvo ime. Ono potiče od kržljave biljke ruja koja se koristila za bojenje (štavljenje) kože i izvozila se u Dubrovnik, a danas raste po selima Semegnjevu, Stublu i Uvcu. Od XVIII vijeka, sve više se koristi naziv Zlatibor, a i 1855-te godine je, prilikom nove administrativne podjele Srbije, Rujanski srez podijeljen na Ariljski i Zlatiborski, pa ime Zlatibor dospijeva i u zvanična dokumenta.










Jedna verzija kaže da je ime Zlatibor nastalo od zlatne boje pašnjaka, drugo da su se doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine na Zlatibor hvalili bogatstvom borove šume, govoreći: "Zlatan je to bor!", a treće predanje (vjerovatno najtačnije) kaže da je to ime postalo od jedne veoma retke vrste belog bora, tzv. zlatnog bora, čije je naučno ime Pinus Silvestris Variegata Zlatiborica, po sarajevskom inženjeru Salihu Omanoviću. Zlatnog bora još samo ima u selu Negbini i stavljen je pod zaštitu države.




 




Zlatibor je prostrana zatalasana visoravan i područje visokih planina, borovih šuma i planinskih pašnjaka, koji je zahvaljujući divnoj prirodi, raznovrsnoj ponudi smeštaja i blagotvornoj klimi, proglašen za najveći zimski planinski turistički centar Srbije. Zlatibor je bogat speleološkim odlikama /98 pećina i 44 jame/, sa mnoštvom vodopada i izvora.

 











U fantastičnom predelu između južnih obronaka Zlatibora i Pribojskog Crnog vrha, petnaestak kilometara od granice sa Bosnom i Hercegovinom, u dolini istoimene reke, nalazi se manastir Uvac. Teško je poverovati da u ovom divljem predelu, do koga se do nedavno moglo doći samo peške, još od ranog srednjeg veka postojalo prilično prosperitetno naselje, danas napušten zaselak Uvac, čije su tipične drvene kuće razbacane oko manastira, na uskom platou pored reke.


Prosečna nadmorska visina zlatiborskog područja iznosi oko 1000 metara. U blagotvorne činioce planine Zlatibor ubraja se čist i suv vazduh, nizak vazdušni pritisak i čuvena „ruža vetrova”, koja uspeva da pomiri suprotstavljene vazdušne struje – planinsku i morsku i učini ih lekovitim.







субота, 1. децембар 2018.

Tara

Tara, planina i kraška oblast u zapadnoj Srbiji, najviši vrh je Zborište 1544 m. Na severozapadnom delu je oivičena dubokim kanjonom Drine, na zapadu se nastavlja na planinu Zvijezdu čiji je najviši vrh Stolac 1673 m. Sa druge strane, ogranci Tare se spuštaju ka Kremanskoj dolini i reci Đetinji gde se dodiruje sa Zlatiborom. Kraška visoravan sa Kaluđerskim barama je poznata vazdušna banja.



Na Tari je identifikovano preko 1000 biljnih vrsta, među kojima počasno mesto zauzima “Pančićeva omorika“, koja od otkrića 1876. godine, privlači veliku pažnju naučnika. Ova vrsta omorike je reliktna vrsta četinara i potiče iz doba tercijera, kada je rasprostranjena na širokom području Evrope i delovima Azije. Tara predstavlja utočište za preko 130 vrsta ptica i oko 60 vrsta životinja, među kojima je svakako najzanimljiviji mrki medved.




Jezero je akumulacija reverzibilne hidroelektrane „Bajina Bašta“ u Perućcu sa kojom je povezano vertikalnim cevovodom. U slučaju niskog vodostaja reke Drine jezero se prazni i pokreće turbine hidroelektrane dok u slučaju viška vode i poplavnih talasa voda se pumpa vertikalno u Zaovinsko jezero. Zbog toga nivo jezera dosta osciluje što se i vidi na strmim obalama jezera.
Postoje i četiri manja jezera iz kojih se voda sistemom spojenih sudova može pretakati u veliko jezero. Jedno od tih jezera je i jezero Spajić koje se nalazi sa druge strane brane.
 











U Nacionalnom Parku Tara postoji 5 uređenih vidikovaca, koji su ograđeni i bezbedni za posetioce i pružaju im jedinstvene pejsaže i doživljaje : Crnješkovo, Banjska stena, Bilješka stena, Osluša i Sjenic. Od Bajine Bašte do Tare potrebno je preći 16 km da bi se stiglo do početka 18 dobro obeleženih planinarskih staza na Tari. Ukupna dužina pešačkih staza na Tari je preko 100 kilometara, sa polaznim tačkama iz turističkih centara i planinarskih punktova. 







 Stočarstvo je vekovima tradicija i osnovno zanimanje stanovnika Tare i tarskog kraja – meso, mleko, sir, kajmak koji se ovde proizvode su najvišeg kvaliteta i mogu se naći na lokalnim pijacama, seoskim domaćinstvima i restoranima ovog kraja. Područje Tare proglašeno je 1981. godine za Nacionalni park Tara, radi očuvanja retkih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica.









Tara je jedna je od najlepših planina Srbije, živopisno-bajkovitih pejsaža, pokrivena gustim četinarskim i listopadnim šumama, protkanih pašnjacima i mirisnim livadama, a na nekim mestima potpunom divljinom.